Kratkoročna razgraničenja...stvarnosti

Znam da sama biram ritam svog života, ali biram note koje ni sama ne razumijem. Ova muzika koja svira, nije u skladu sa osjecajem duse, sa osjecajem onoga sto zelim biti. U dusi oziljak, zauvijek ostat ce ... U kofer stavljam sve i ostavljam na nepoznatoj dionici puta, u muklom mraku, da se ne vratim...na mjesto zlocina. Jesam li spremna na tu transformaciju?? Odgovor jos uvijek ne znam. Kada nisam tu, noci su preduge, nikad da se zavrse, zelja titra...da sve ovo bude juce. Kad udahnem, istina moze da boli, ali nikad nikad ne opameti me...

Osmjeh na lice stavljam da se pokrijem!!!!

Naslonjena na zid ove sobe
Gledam je bez strasti
Bez zavodljivosti

Jedino ona krije mene
I zna
Ono što ja nisam godinama

I vrijeme ce proletiti
I pijavica života će me odnijeti

I kad pogledam unazad
Plakat ću, plakat strasno,,,,

Sjećanje me i sad boli
A bolit će i više
Vrijeme rane izliječit
Slobodno ću reći
NEĆE....

I šta reći

Prošlo je vremena

Sama sebe ne prepoznajem

Prolazimo jedno pored drugog

Okrećem glavu

Gledam daleko

Samo da ne vidim oći tvoje

San me hvata

Sretna sam tada

Jer onda ti pored mene si

I noć za noć

Danima sreću glumim

Niko i ne sluti

Da srce moje

Tugu krije

Ni sama sebi ne priznajem

Da živim samo za dodir tvoj

A ti

Sada visoko glavu digni

I ne obaziri se na mene

Jer od boli iskreno i ne vidim ništa

I tako dan za danom

I tako noć za noć...

Hahahah....sve kratko traje...i kad je najljepse...zakasni:) 

"Zabacujem sada crnu kosu

podizem pogled

smijesim se

odlazim u noc

ista,a drukcija

ne zbog tebe

zauvijek zbog SEBE"

I danas kao i juće

Sjedim u tami sobe ove

U pozadini neka muzika svira

Rijeći ne cujem

Negdje lutam mislima ovim

Ne shvatam grešku svoju

Gdje god da krenem stanem

Gdje god da pobjegnem tu si

Zašto?

Pratiš me u stopu

Svijetom lutam

Bez starta i bez cilja

A staza prisutna je

I

Znana samo meni..

Po cio dan

Sjedim u iscekivanju

Cekam minute razgovora naseg

Koje nista dobro donijet nece

Al opet cekam i cekam

A zbog cega

Kad vidjeti te ne mogu

Zagrliti snazno ne mogu

A voljeti to sam uvijek znala

Sjedim u mracnim odajama svojim

Ispijam zadnji gutljaj vode

I prstima ubijam dosadu

Tipkam po klaviru

Ne znam gdje sam

Ni gdje cu biti

Vrijeme je stalo

Nista ne mjenja se

Samo ostaje cudna uspavanka

Koja svako vece jednu pjesmu svira

Dok svjetlo (sijalica)

Širi snop svjetlosti

Posmatram

I znam da sutra neću

Vjerujem

I kad ne trebam

Umirem

Od bijesa, od poniženja

I kad ne trebam

Sramim se

Bojim se

Odraza (ako ga ima)

Svoga odraza u zrcalu misli

Pobjeći od toga

Znam da sutra neću.

Ljudi hodaju!

Kao neka nova konstatacija, to rade već stoljećima...

A ja se bas tako dugo osjecam ostavljena i usamljena,..

Mogla sam imati sve sto mi je potrebno za jedan samo jedan zivot...

Ali ne...

Izabrala sam da nemam ništa, ni kap kiše na mom osušenom dlanu.,..

Ukrala sam ruže neke druge žene, sanjajući da su moje...

Ali budna sanjati više ne mogu.. nisam vrijedna toga...

Teška na rijećima, uvijek sam bila..

Zaboravila sam reći tebi jedini one dvije rijeći..

Ha..evo opet ona ironija...koje rijeći...ima ih mnogo...ali to se zna koje su...

Mislim da se taj nije rodio...ko bi mene razumio...

Shvatam al kasno je..možda jednostavno ne pripadam...bas nigdje...

Moj uspjeh...koji...svejedno...al za mene nikako to nije

Ponor u nepoznato...ili poznato, iskušeno...

Mrze me mnogi...mnogi ignorišu...samo ima li onih koji me VOLE..

Ha..kako da ne pun ih svijet...kako da ne..

Jesam li beznadežan izum..ili samo promašen slućaj..

Mislim da mogu..nekad sve..ali

Na ulicu stupim lijevom nogom...hladno tlo..ne prija..

Skrivam se od pogleda...čijih...niko ne gleda...niko ne vidi...

I tako...iz dana u dan...iz sutona u suton...i tako

Kažu živim....e ovo je ironija..neizbrisiva...nenormalna...neshvatljiva

Siromašna..al ne novcem...siromašna...shvatite nisko koliko padam...

Nemam ja odgovora..ni pitanja...samo da kazem.. nemam ja ništa...

Zašto takva sam ja...